Stranica 47 Broj 2 ŽUPANIJSKI GLASNIK čime ujedno dolazi do isticanja njegovih raznovrsnih funkcija. Naročito je usmjerena na proučavanje procesa nastanka i transformacije urbane forme na temelju njezina povijesnog razvoja. Stoga je glavna svrha ove analize istražiti i opisati postojeću literaturu o ovom pristupu, a time dati i sažetak kako su se upotrebljavale, doživljavale i mijenjale strukture urbaniziranog (izgrađenog) oblika tijekom vremena i u skladu s povijesnim okolnostima kako bi se obuhvatilo razumijevanje razvoja prostora Općine Sirač. 6.2.1. Povijesni razvoj područja Općine Sirač Povijest naseljavanja prostora Općine Sirač seže u rimsko doba, kada je prostor oko današnjeg Daruvara bio dio municipija Aquae Balissae. To područje bilo je središte ilirskog plemena Jasa koji su naseljavali prostor Panonske nizine. Početak srednjovjekovnog razdoblja obilježen je seobama naroda i ratnim pustošenjima (barbarska plemena) koji su uzrokovali propast antičkog sustava prostorne organizacije temeljen na gradskoj mreži i planskom korištenju zemljišta. Krajem 6. stoljeća ovim prostorom zavladali su Goti. Doseljavanje Slavena s Avarima 568. godine označava povijest Hrvata na ovim prostorima. Nakon što su Hrvati doselili i organizirali državnost uz obalu mora, postupno su se širili prema sjeveru. Za vrijeme kralja Tomislava, sirački prostor nalazi se unutar Panonske (Posavskoj) Hrvatske. Kroz potpisivanje povijesne isprave Pacte Convente u Biogradu 1102. godine Hrvatska ulazi u personalnu uniju s Ugarskom. Današnji prostor Općine Sirač nalazi se tada unutar Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Tijekom 12. stoljeća Sirač pripada župi Svetačje, a zatim župi Toplica. Godine 1334. prvi se put spominje crkva Blažene Djevice Marije od strane arhiđakona i kanonika zagrebačkog Ivana Goričkog. Prvi spomen Sirača zabilježen je 1242. godine pod imenom Zirch, a 1309. godine gradi se Stari grad Sirač koji su najvjerojatnije sagradili vitezovi templari. Srednjovjekovno razdoblje donosi jačanje položaja Sirača kao važnog vojnog i političkog uporišta. Od 1343. godine Sirač se nalazi u vlasništvu plemića Tiboldovića. Kralj Žigmund Luksemburški oduzima Sirač obitelji Tiboldovića te ga poklanja obitelji Kaštelanovića od Svetog Duha koji vladaju Siračem kroz cijelo XV. i XVI. stoljeće. Današnje ime Sirač prvi se put pojavljuje 1390. godine. U 14. i 15. stoljeću formiraju se županije te se sirački prostor nalazi unutar Križevačke županije. Bela je u srednjem vijeku bila vlastelinstvo i crkveno središte te trgovište sa sjedištem u današnjem selu Bijela. Godine 1234. spominje se benediktinska opatija (samostan) sv. Margarete koju su prvotno, pretpostavlja se, izgradili također vitezi templari ili upravo obitelj Tiboldović. Belu su zauzeli Turci 1543. godine, dok su u 18. stoljeću su bili vidljivi tragovi nekadašnjeg samostana u kojem su kroz recentna istraživanja pronađeni arheološki nalazi keramičkih, metalnih i brončanih predmeta. U svrhu jačanja obrambene funkcije uslijed povećanja opasnosti od turskih osvajanja obitelj Kaštelanović gradi utvrde u Siraču (tada poznat kao Zirch) i Željnjaku koji se nalazi nedaleko od kamenoloma Mračara i sela Barica. U 16. stoljeću područje dolazi pod navale Turaka, a Sirač i Željnjak dolaze pod tursku vlast. Dolazak turskih osvajača ima veliki utjecaj na gospodarski i društveni život Općine. Dolazi do velikih demografskih promjena – starosjedilačko hrvatsko stanovništvo bježi prema zapadnoj Mađarskoj i Gradišću u Austriji, dok se na područje današnje Općine Sirač naseljavaju Muslimani i Vlasi. Godine 1687. uslijed napredovanja hrvatske vojske pod vodstvom bana Draškovića i carske vojske pod zapovjedništvom Dünerwalda, Turci su se povukli iz Sirača. Carski austrijski dvor formalno je 1695. godine dodijelio Sirač, iako ga nije predao, patrijarhu Arseniju Crnojeviću, koji je na to područje doveo srpske obitelji. Stanovnici Siračkog i Podborskog vojvodstva (kasnije vlastelinstva) bili su do početka Velikog bečkog rata osmanski krajišnici. Vojnu su službu nastavili obavljati i nakon što je Habsburška monarhija zauzela Slavoniju, postajući slobodni seljaci-vojnici. Nakon potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, kada su habsburške vlasti uspostavile Posavsku krajinu kao novu granicu prema Otomanskom carstvu, pet vojvodstava Male Vlaške (Podborsko, Zabrdsko, Siračko, Pakračko i Subocko) izgubilo je svoj prethodni krajiški status i postalo feudalni posjedi, čiji je zemljišni gospodar postala država, odnosno Dvorska komora u Beču. U prvoj polovici 18.stoljeća Sirač je ostao pod upravom Carske komore u Beču, a 1748. godine carica Marija Terezija poklanja ga svom suprugu. Godine 1763. posjed i utvrdu Sirač, tada u ruševnom stanju, kupuje Antun Janković, podžupan Požeške županije. Ponovno naseljavanje Sirača započelo je krajem 18. stoljeća, osobito 1776. godine, kada su se doselile hrvatske obitelji iz Like i Gorskog kotara. Tijekom 1860-ih i 1870-ih godina njemačke obitelji iz Austrije, Moravske i Mađarske također su počele naseljavati ovo područje. Tijekom druge polovice 19. stoljeća, gospodarski i društveni razvoj na području Općine Sirač događa se unutar Austro-Ugarskog carstva. Uvođenjem modernih poljoprivrednih tehnika i poboljšanjem infrastrukture, poput izgradnje željezničkih pruga, počinje i iskorištavanje šumskih i rudnih bogatstva, prije svega kamena, Osim toga, razvoj trgovine potaknuo je osnivanje lokalnih obrta i trgovine, čime se povećala zaposlenost i životni standard stanovništva. U to vrijeme započinje jači gospodarski razvoj Sirača. Intenzivna eksploatacija šuma započela je 1872. godine, dok je vađenje kamena, osobito za potrebe
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=